Zavjetni dan naše župe Gospi od Anđela

Kao prošlu i pretprošlu godinu, i godinama unatrag, tako je i ove godine, 1. kolovoza, na uočnicu svetkovine Gospe od Anđela, naša župa imala svoj zavjetni dan zaštitnici Imotske krajine. Misno slavlje, s početkom u 19 sati, na Imotskoj tvrđavi predvodio je župnik fra Željko, a u koncelebraciji su bili fra Zoran Kutleša, vikar Provincije Presvetog Otkupitelja, i naš Slivanjac don Vlado Mikrut, član Osječko-đakovačke nadbiskupije. Preko Mise je pjevao naš slivanjski župni zbor pod ravnanjem Danijela Marinovića. Kako je taj dan ujedno bio i zavjetni dan grada Imotskoga, Franjevačkog svjetovnog reda (FSR-a) i Franjevačke mladeži (FRAME), na misnom se slavlju oko znamenite crkve na Imotskoj tvrđavi okupilo mnoštvo vjernika i hodočasnika. Oslanjajući se na četvrtu postaju Križnoga puta, u kojoj Isusu susreće svoju svetu Majku, fra Željko je svoju propovijed posvetio upravo majci te naglasio kako je potrebno uvijek susretati, voljeti i ljubiti svoju majku, kako za njezina života tako i nakon smrti, jer ona je, je kazao je, „božanskog podrijetla“. Zbog zanimanja brojnih slušatelja koji su sa suzom u oku slušali tu propovijed, ovdje je donosimo u cijelosti.

HRABROST ZA SUSRET S MAJKOM
Na uočnicu blagdana Gospe od Anđela
U prigodi zavjetnog dana Župe Slivno
Imotski/Topana, 1. kolovoza 2019.

Draga braćo i sestre!

U Crkvi postoje razne pobožnosti. Jedne su kristološke, druge mariološke, treće svetačke, četvrte pučke. I brojne druge. Svima njima zajedničko je: vjeru ojačati, srce taknuti i Bogu se obratiti. Pa ipak, pitam li vlastito srce, onda ću reći da postoji jedna koja mi je iznad svih, najljepša i najdraža, a to je pobožnost Križnoga puta. Upravo ona. A zašto ona? Zato što u njoj vjerničko srce – bilo ono svećeničko, redovničko ili laičko, dok slijedi Krista od postaja do postaje – ne ostaje hladno i bešćutno; što je to pobožnost koja u srce dira i dušu raskajava; pobožnost u koju se uklapa i s kojom se, na ovaj ili onaj način, isprepleće i naša životna priča. Jer, tko to od nas nije doživio lažne prijatelje, kao Isus lažne učenike? Kome to od nas sudačku stolicu nisu namještali i s nje, kao Pilat Isusu, nisu već sudili i, dakako, osudili? Ne suci po diplomi i vokaciji, jer oni časno obavljaju svoj posao, već oni koji dugo u noć pred računalom sjede te se pod lažnim imenima, kao na Isusa nekoć, blatom nabacuju, izruguju i oštro trnje u njegovu trnovu krunu zabijaju? Koga ti bezimeni „noćni suci“, a „kafanski“ po danu, nisu pretresali i izmišljenim pričama na križ prikivali? Tko to nije osjećao da je nevin, a s „Barabom“ ga usporediše; da je pravedan, a Pilatu ga izručiše; da je čist, poput snijega s vrha Biakove, a crnilom ga izbojaše; besprijekoran, a u negativca pretvoriše? Malo je, zbilja je malo takvih. Malo je viđenijih, a pošteđenih. Malo je uglednijih, a netaknutih; časnih, a od usta do usta dobro „ispeglanih“. Zašto je tako? Zato što su Božja usta jednom neprevarljivo izgovorila: Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. I što po zakonu takvog naraštaja – zar o tome ne svjedoči „Muka Gospodnja“ na Cvjetnicu i Veliki petak, a također i pobožnost Križnoga puta – netko mora nevin stradati, na križ poći i na njemu visjeti, a kriminalac i razbojnik slobodno hodati; što se po zakonu takvog naraštaja za dobro ne smije čuti i vrlina opstojati; što Nevini mora pasti i umrijeti, a Baraba živjeti. I to je, među ostalim, jedan od razloga zašto mi je pobožnost Križnog puta tako dojmljiva i draga, za dušu utješna i za život poučna.

U toj pobožnosti četrnaest je postaja. Od svih njih, jedna mi je – opet po vlastitom nagnuću i izboru – vrlo posebna, draga i dirljiva, a to je „četvrta postaja“, na kojoj Isus susreće svoju svetu Majku. Riječ je o postaji koja nam ne samo u Korizmi već svaki dan, a osobito u predvečerje Gospina blagdana, ima što kazati, koja nas može nečemu poučiti i pravilno usmjeriti. I dok sam se malo prije uspinjao prema ovoj znamenitoj imotskoj crkvici i koračao prema ovoj šutljivoj Gospi od Imoćana, upravo mi je ta „četvrta postaja“ – u kojoj se susreću Majka i Sin: Gospa i Isus – pala na pamet. Ali ne samo ta postaja, nego i refleksija koja iz nje proizlazi.

No, prije te refleksije rado ću podijeliti s vama četrnaest izjava o majci, upravo onoliko koliko pobožnost Križnoga puta ima postaja; riječ je o izjavama koje sam ovdje-ondje pročitao i zapamtio. Prva izjava kaže: Država počiva na pravdi i sudovima, domovina počiva na materi i ženi. Druga kaže: Samo je majka ona koja daje božanski značaj ženi. Treća izjava kaže: I kad tuku, majčine su ruke mekane. Četvrta: Onog dana kad je majka umrla, počela je starost. Peta: Majčina ljubav ne stari. Šesta izjava veli: Dobra majka ne čuje valcer, dok joj dijete plače. Sedma kaže: Buduća sudbina djeteta uvijek je majčino djelo. Osma: Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca, ona prije toga nije ni postojala: postojala je žena, ali majka nikad, jer majka je nešto potpuno novo. Deveta: Muškarac svoju djevojku voli najviše, svoju suprugu najbolje, a svoju majku najduže. Deseta: Ljudi su onakvi kakvima ih učine njihove majke. Jedanaesta: Sve žene postanu kao njihove majke: to je njihova tragedija, nijedan muškarac ne postane kao majka: to je njihova tragedija. Dvanaesta: Nijedan poklon majci neće biti dovoljno dobar kao njen poklon tebi – život. Trinaesta: Majka je banka u koju ulažemo sve svoje brige i muke. I četrnaesta: Kad majka hrani dijete, izdašna je kao nebo, kad djeca hrane majku, broje svaki dan.

Uz ove, dakako da postoje i još mnoge druge izjave o majci. No i ove što sam ih spomenuo više su nego dovoljne da odmah uvidimo kako je riječ o jednom posebnom Božjemu biću u kojem je prisutno nešto od one božanske uzvišenosti koju je Bog stavio u Majku svoga ljubljenog Sina, Isusa Krista.

Braćo i sestre! Svi mi imamo majke: mnogi još žive, a brojni već pokojne. I kad ih više nema, kad su već u grobu i naše ih oči više ne gledaju, one nisu umrle niti su nestale, jer za dobro odgojenu djecu majka nikada ne umire. Ona je uvijek živa: u srcu i duši, u slici, priči i nezaboravnoj uspomeni. Tako je s majkama kojih više nema. I tako je s dobro odgojenom djecom koja svoju majku doživljavaju i onda kada je više ne gledaju.

Ali što je sa živim majkama i djecom njihovom? Postoji li danas, u tom odnosu majčinstva i sinovstva, neki posebni doživljaj, neka nježna nit i poveznica? Malo ću glasnije i konkretnije: postoji li danas između majke i njezina djeteta „četvrta postaja“? I još konkretnije: postoji li postaja neraskidive povezanosti, nježnosti i ljubavi. Postoji li postaja susreta? I suze s obadvije strane (?!), kao što to bijaše na onoj „četvrtoj postaji“ Isusova križnoga puta na kojoj se dirljivo susretoše Majka i Sin, Gospa i Isus?

Braćo i sestre, potrebno je susresti majku! Opet ću to ponovit: potrebno je susresti svoju majku! S onom istom ljubavlju kakvom je izmučeni Isus susreo svoju Majku. S onim istim osjećajem i jačinom kakva vam je, kao i meni, bila u srcu dok ste se malo prije penjali na ovaj imotski Sinaj da bi se susreli s našom svetom Majkom i zaštitnicom, Gospom od Anđela. No, nisam naivan da pomislim kako je to uvijek lako i jednostavno. Niti sam naivan, niti mislim da je to uvijek lako i jednostavno, jer je u našem životu puno raznih promjena i brzaca, sudara i udara koji nas od toga odvlače. Prvi su već s prvim bubuljicama, u pubertetu, kad majku izbjegavamo, kad je nazivamo „stara“, kad nam izgleda staromodna, prepobožna ili prenaivna. Drugi su u mladenačkj dobi, kad smo odriješili konop od rodne obale i pošli u svijet, u grad, na fakultet ili za poslom, i ondje stekli novo društvo, drukčije navike i poglede koji su suprotni mentalitetu majke. Ehhh, da: majka ide u crkvu i pobožna je, a naše je gradsko društvo (možda) ateističko i ne mari za Boga; majka je seljanka, a društvo je visoko obrazovano, intelektualno i akademsko; majka je siromašna, a naše su društvo sve neki bogati mladići i djevojke; majka se teško izražava, a roditelji naših prijatelja vrlo su načitani, elokventi i govore svjetske jezike; majka živi na selu i ne poznaje ugode grada, a naši su prijatelji sve gradska krema koja, mislimo tako, poznaje i živi život. Majka nosi što ima, ruke joj drhte, kose su joj sijede, lice čisto, ali naborano, a majke naših fakultetskih kolega i poslovnih prijatelja su u trendu mode, ruke su im njegovane, kosa svježe ofarbana, a lice zategnuto i šminkom ispunjeno. Tada je teško susresti majku, vratiti se k njoj, zagrliti, izljubiti, priviti se na njezine prsi i zagledati u njezine oči. Čovjek bi htio poći majci, ali ga nešto zaustavlja, odbija i straši. Zbog toga bi htio i ne poći, ali osjeća duboku bol i nepravdu ako joj ne ode. To je patnja koju ne želi susresti i patnja koju upravo susreće. A još je veća bol i patnja, i duša boli, ako je majka umrla i odnijela u grob neizmirenost s nama. Patnja je i grizodušje ako smo majku vrijeđali, psovali, grdili, zanemarili, a ona je otišla, legla u grob od tuge i boli, staričica sveta. Osjećamo da je tada s njom u grob leglo i cijelo naše biće, koje traži oproštenje, milost, slobodu i iskupljenje; traži susret, a iz srca teško izlazi da viknemo majčinoj duši da nam oprosti, da nam bude milostiva i pomiri se s nama.

Zato, braćo i sestre, treba se, poput Isusa, susresti s majkom. Treba znati u životu nositi majku. Kao što je ona nosila nas u utrobi, tako je potrebno da i mi nosimo njezinu ljubav do kraja života, kako bismo ostali normalni, na visini ljudskosti i čovječnosti. Tragično je i grješno je stidjeti se vlastite majke: zar ćemo samo i jedino pamtiti njezinu starost, nemoć i možda demenciju? Zar ćemo samo vidjeti njezine drhtave ruke, sjede vlasi i lice njeno isfrižano, a ne zapaziti i prepoznati ljubav i brižnost njezina srca? Tragično je vikati na nju; tragično je majku omalovažavati i ismijavati; tragično je ne znati oprostiti starici majci. A još je tragičnije bešćutno je zaboraviti, zapustiti i zanemariti ili, ne daj Bože, radi vlastitog komoda i širine u kući, u starački dom je strpati, umjesto da je „ka’ u pitaru držimo“ i najveću joj ljubav do kraja života iskazujemo. Braćo i sestre, sudit će nam naši postupci prema majci: mislim, od svega drugoga najviše i od cijeloga zbira grijeha naših najozbiljnije. Jer, Gospodnja su usta izgovorila da su dvije najveće zapovjedi, zapovjedi ljubavi: prema Bogu i bližnjemu svomu. Na njima, veli Isusu, počiva cijeli Stari i Novi zavjet, sve što je u zakonima zapisano i po prorocima izgovoreno.

Podsjetiti ću na onu evanđeosku prispodobu o Posljednjem sudu. Premda smo je toliko puta čuli, osobno pročitali i o njoj razmišljali, neće biti suvišno da se te prispodobe i večeras prisjetimo te je u duhu i kontekstu večerašnje riječi malo i protumačimo.

U toj prispodobi, poznato vam je, pred Kristovim se sudištem pojavljuju razni ljudi i narodi. On jednima veli: Dođite blagoslovljeni, jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah u tamnici i dođoste k meni; gol bijah i zaogrnuste me, žedan i napojiste me… Tada će mu oni: Ne! Nije moguće. Pa nismo te ni poznavali, a možda smo te čak i pobijali. Ne, Gospodine. To je očito neka zabuna. Mi tebi nikada i ništa nismo učinili. A onda su čuli odgovor: što ste učinili čovjeku meni ste učinili! Zatim kaže drugima: Idite od mene! Tada će mu ovi u čuđenju reći: Kako, Gospodine? Zar nas ne poznaješ. Toliko smo puta o tebi govorili. Kršteni smo, pričešćeni, krizmani i crkveno vjenčani. Znademo sve vjerske formule, još od djetinje dobi; znademo Deset zapovjedi, Očenaš, Dvije zapovjedi ljubavi, znademo… A on će ih tada prekinuti i još energičnije ponoviti: Idite od mene! Bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah gol i ne obukoste me! Što kažeš, Gospodine? Sjeti se, Sveznajući, koliko sam novca dao za gradnju crkve, koliko sam puta govorio u tvoje ime, koliko sam puta postio, hodočastio…godinama sam pripadao raznim karitativnim, molitvenim i drugim udrugama, trudio se da te drugi upoznaju… Idite od mene! Odlazite od mene! Niste imali srca za onu koja je vama i meni bila najbliža. Dao sam vam oči, a vi je niste vidjeli; dao sam vam noge, a vi je niste pohodili; i ruke, a vi joj niste pomogli; dao sam vam srce, a vi je niste voljeli; dao sam vam jezik, ali njime ste je samo grdili, psovali, ranjavali i ubijali. Meni ste učinili što ste njoj učinili. Idite od mene. Odlazite od mene. Ne poznajem vas. I odoše prvi u blaženstvo vječno, a ovi drugi u muku vječnu.

Braćo i sestre! Majka je Božji dar. Tko ima hrabrosti uvijek susresti majku, brzo će biti prijatelj Bogu. Kao što je Isus na svom Križnom putu susreo svoju majku i oni su se stopili u jedno, tako bi i s nama trebalo biti: bilo za života ili na njezinu grobu, trebamo to blagoslovljeno srce majke, trebamo susret s majkom, jer ona je božanskog podrijetla! Zato, dragi moji Slivanjci i Imoćani, nećete pretjerati, nego Bogu ugoditi ako za života njezina majku svoju volite, ako je ljubite, ako je grlite i svaku čast joj iskazujete. A kad je više nema, ako joj do groba dođete, sliku njezinu gledate, Očennaš izmolite i uspomene na nju jednu za drugom nižete. U protivnom, u protivnom riskiramo čuti: Idite od mene. Odlazite od mene. Ne poznajem vas! Amen!

Fra Željko

Galerija fotografija: